Kada neko ima svoju publiku...
...prave, iskrene poklonike, tada ima i pripremljeno tlo za uspešan koncert. Onda i svaki otpevan ili odsviran ton, svaka izgovorena reč, poseduje magično dejstvo pod kojim se pojedinac u publici lako ozari, zažari, razneži, osmehne, usklikne i aplaudira. Ovakva posvećenost, obično karakteristična za zvezde, odnosi se i na domaći duo Kalem, što je potvrdio nedavni beogradski koncert Kalem i prijatelji, služeći kao još još jedan dokaz čudnovatog uspeha koji su za vrlo kratko vreme postigli pevač i violinista Stefan Ilić i gitarista Dušan Popović Lipovac.
Ovi premuzikalni umetnici, mada veoma aktivni, zanimljivi i, banalno rečeno – moderni na društvenim mrežama, po mnogo čemu iskaču iz standardnog okvira preporučljivih obrazaca savremenog muzičko-scenskog ponašanja kakvi vode ka očekivanim uspesima.
Najpre – reč je o dvojici muškaraca (degutantnijim rečnikom: niđe bujne kose, golih nogu itd), koji, zatim, izvode kolaž uglavnom veoma dobro poznatih i milion puta izvođenih pesama Srbije i okolnih zemalja. Dalje – svedena atmosfera albuma ima i odgovarajući koncertni tok u kom Stefan i Dušan kao da namerno ignorišu dinamični princip, ne baveći se tipičnim smenama sporih i brzih blokova numera, zlatnim presecima, energetskim podizanjima i popuštanjima, uključujući i dva bisa od kojih je, opet obrnuto očekivanjima, prvi bio spor ("Imam jednu želju"), a drugi pokretljiviji ("Zbog tebe, mome ubava"). Dodajmo na to i nenametljivu komunikaciju sa publikom, te izvesnu retro atmosferu / imidž / emocionalnost koju Stefan i Dušan plasiraju.
Na albumima, a još više na sceni, oni nisu momci ovog doba, već reinkarnacije međuratnih džentlmena koji u grozničavom i hiper-egoističnom 21. veku zrače anahronom odmerenošću, blagošću, uljudnošću… Zaštitnički nastrojeni milovatelji srca.
I, sad, neko ko se čitajući prethodne redove prvi put susreće sa fenomenom Kalem, pomislio bi da su, prošlog utorka, punu salu Doma omladine činile uglavnom dame u poznijim godinama. Ono – jok! Uzornoj prošaranosti publike doprineli su, u jednakom broju, pripadnici oba pola i sasvim različitih generacija. Razlikujemo ih po izgledu i reakcijama (uzdisanje, otegnuto, zadovoljno A, gledanje netremice, praćenje ritma lupkanjem po farmericama, glasno smejanje), ali stiče se utisak da je Kalemova publika ipak jedan, poseban entitet.
Kalemova publika nije world music publika (iako se Kalem po svojoj muzici lako stavlja pod ovaj kišobran termin), što sam primetila još kada sam ih prvi put slušala uživo, na Kolarcu, januara 2022. godine. To nije publika koja dolazi na world music koncerte i festivale.
Ovo su ljudi koji dolaze na Kalem. Poput žica, konca i vune, namotani su gusto oko svog kalema. Konačno, moglo bi se reći da duo Kalem nije deo domaće world music scene, nego da je Kalem scena za sebe.
Nakon koncerta, dugo sam razmišljala o ključu njihovog uspeha i došla do sasvim jednostavnog odgovora: oni su to što jesu, ne sumnjaju u svoj izbor, ne pitaju se šta danas prolazi, a šta ne prolazi, veruju u sebe, imaju svoju priču, pa ti uzmi ili ostavi. A mnogi uzimaju!
Međutim, ne bi ovo bilo dovoljno da ne postoji neophodna, kvalitetna baza, a nju nalazimo u samoj interpretaciji.
Stefan Ilić ima prepoznatljiv glas i reklo bi se da u sopstvenom glasu i pevanju veoma uživa, tako da je po karakteru više melodičar nego dramski tumač poruka stihova. Toplinu podstiče mekim, odloženim vibratom, koji krasi skoro svaki ton i slog, podsećajući na vokalni stil Staniše Stošića u koji je, pak, upletena drugačija, kafansko-patinasta nijansa kakvu je posedovao, recimo, Džej. Sjajan Stefanov opseg dozvoljava glasu da zazvuči baršunasto u dubinama i lepršavo u visinama, gde miluje poput melodije na najtanjoj žici violine. Mada je Stefan, po celokupnom pređenom stažu, na prvom mestu violinista, naglasak u Kalem-odeljku njegove umetničke ličnosti jeste na pevanju, pri čemu violina prigodno učestvuje u foršpilima, solima ili u bojenju deonica u rukama Dušana, kao i drugih, gostujućih muzičara.
Dušan Popović Lipovac, iskusan je i zreo gitarista, koji za razliku od Stefana ne razmišlja u balkanskom modu, a što je naročito jasno u povremenim solima. Međutim, Dušan jeste sličnog muzičkog senzibiliteta, te i on nepogrešivo dočarava atmosferu nežnosti. Njegova gitara je stalno u pokretu, tu se uvek nešto dešava, zuji, vri, a iznad bezbrojnih ritmičkih finesa ili jednostavnih paterna, kao i planiranih ili spontanih motiva i pasaža, nadvija se lepota boje, koja čini potporu Stefanovom izrazu i drugi kraj iste poluge. Dušanova posvećenost tonu vodi i ka suptilnim transformacijama zvuka gitare, katkad u lautu ili, pak, šargiju.
Ceo članak pročitajte ovde: https://worldmusic.org.rs/2024/03/22/gusto-namotani-oko-kalema-prikaz-koncerta-kalem-i-prijatelji
